Često se govori o samoispitivanju kao o osnovnom sredstvu za bolje upoznavanje sebe, ali što je to zapravo? Kako to možemo provesti?

Zamislite na trenutak da gledate televiziju, odjednom se pojavi vijest i počnete se osjećati razdraženo, iznervirano. U tom se trenutku pojavljuju dvije mogućnosti, možete vjerovati da vaša nelagoda dolazi izvana, iz stavova ili ponašanja koje vidimo u vijestima ili da na dubljoj razini postoji dio nas koji na tu vijest reagira emocionalnim utjecajem.

U ovom trenutku prikladno je ukazati na razliku između "ja, koji misli", a to je onaj glas koji čujemo u sebi - koji prosuđuje i daje mišljenje - i usko je povezan s egom, i "ja, promatrač", to je glas koji ga sluša ili promatra. Kroz „ja, promatrača“ možemo vidjeti kako razmišlja „ja, koji misli“ i možemo shvatiti da u stvarnosti te misli i te prosudbe nas vode do iskustava iz našeg života koji projiciramo na dotične vijesti. To je ono što nas obično muči ili boli, a ne ono što vidimo vani.

Samoispitivanje je čin promatranja putem kojeg možemo shvatiti da ono što je pred nama djeluje poput ogledala.

Radi se o preispitivanju naše percepcije i naše istine. Da bismo se počeli samoispitivati, bitno je prestati ukazivati na druge kao na one koji su odgovorni za ono što nam se događa i stoga prestati tražiti opravdanja i objašnjenja izvan sebe, preći s dualnog pristupa na ne-dualni pristup i tako biti sposobni početi slušati poruku koju nam tijelo pokušava prenijeti.

To bilo bilo poput ronjenja iznutra i razumijevanja da naše informacije ne proizlaze samo iz naših životnih iskustava, odnosno iz naših sjećanja i našeg načina tumačenja tih sjećanja, već nas upućuju i na obiteljska sjećanja kojih, najčešće, nismo toliko svjesni. Bilo zato što ne znamo događaje koji su se dogodili u našoj obiteljskoj povijesti ili zato što ih, čak i ne povezujemo s onim što nam se događa. Također treba spomenuti da naše ponašanje odgovara na kolektivnu podsvjest koja nadilazi obiteljsku i govori o društvu u kojem smo rođeni.

Samoispitivanje nas vodi prema našoj unutarnjoj ravnoteži jer nas poziva da postanemo svjesni da je iskustvo koje živimo savršeno. Kad kažemo da je nešto savršeno, mislimo na promatranje stvarnosti bez pozicioniranja, odnosno bez procjene je li ono što nam se događa dobro ili loše. Ovo je jedan od najvažnijih koraka u učenju samoispitivanja, upravo zato što smo navikli procjenjivati događaje u svom životu na temelju toga jesu li nam prikladni ili ne

Možemo otkriti koliko se pozicioniramo u situaciji kada govorimo o onome što su drugi učinili umjesto o onome što sami osjećamo ili ako opravdavamo svoj postupak. Bilo koja od ova dva ponašanja otkrivaju našu sjenu, ono što nismo spremni prihvatiti kao svoje. Početi se samoispitivati znači prepoznati da priče koje si pričamo sami sebi prikrivaju nesvjesne informacije koje nas ustvarni uvjetuju.

Bioneuroemocion polazi od bilo kojeg konfliktnog aspekta života klijenta kako bi sproveo ispitivanje u njegovu podsvjest i otkrio nedosljednosti koje utječu na njegovu manifestaciju. Zato daje odgovore ne samo na fizička pitanja, već i na međuljudske, socijalne, radne poteškoće i u konačnici, na sve situacije koje se mogu pojaviti u čovjekovu životu. Rezultat samoispitivanja uvijek je novo razumijevanje koje povećava našu razinu samosvijesti i promiče duševni mir.